Europsko udruženje za preventivnu kardiologiju (EAPC/ESC) i Američki kardiološki koledž (ACC) objavili su u travnju 2026. u časopisu JACC prvi zajednički konsenzusni dokument o kardiovaskularnom zdravlju starijih kompetitivnih sportaša — u anglosaksonskoj literaturi poznatih kao "Masters athletes". Radi se o osobama starijima od 35 godina koje redovito treniraju i natječu se, s opsegom aktivnosti koji značajno premašuje standardne preporuke (>300 min/tjedan), uključujući rekreativce koji trče maratone ili sudjeluju u biciklističkim utrkama, ali i sve one čiji trening nadilazi puko održavanje zdravlja. Ova populacija sve je brojnija, no klinički često ostaje previđena jer njihov funkcionalni kapacitet može stvarati lažni dojam potpunog kardiovaskularnog zdravlja.

Dokument iznosi niz klinički relevantnih opažanja i preporuka. Primjerice, ovi sportaši imaju 2.5–4 puta veći rizik za fibrilaciju atrija unatoč nižoj prevalenciji klasičnih čimbenika rizika, a liječenje je primarno usmjereno na kontrolu ritma (kardioverzija, izolacija plućnih vena) jer beta-blokatori i antagonisti kalcijskih kanala mogu narušiti sportsku spremnost. Nadalje, dosadašnji podaci pokazuju da su kalcifikati koronarnih arterija češći u sportaša nego u manje tjelesno aktivnih muškaraca iste dobi. Za sada nema jasnih dokaza da bi to opravdalo probir asimptomatskih osoba niti se takav pristup preporučuje. Istodobno, dio podataka sugerira da su plakovi u ovoj populaciji češće kalcificirani i stabilniji, što može upućivati na potencijalni stabilizacijski učinak dugotrajnog treninga. Dokument se dotiče i miokardijalne fibroze, čija prevalencija na magnetskoj rezonanciji srca varira od 3 do 50% ovisno o studiji. S obzirom na tako širok raspon pojavnosti, ostaje otvoreno pitanje jesu li kriteriji za definiciju fibroze preširoki ili su studije metodološki toliko heterogene da je iz njih teško izvlačiti pouzdane zaključke. Ipak, ovi ožiljci mogu predstavljati supstrat za aritmije, no često ostaje nejasno jesu li posljedica opetovanog hemodinamskog opterećenja tijekom dugogodišnjeg treninga ili rani znak kardiomiopatije. Uz to, opisana je i tjelovježbom inducirana aritmogena kardiomiopatija, relativno nov fenotip u kojem dugogodišnji intenzivni trening može dovesti do aritmogenog remodeliranja miokarda, pretežno desnog ventrikula. Za razliku od klasične aritmogene kardiomiopatije desnog ventrikula, ovaj entitet nema poznatu genetsku podlogu i u praksi je ponajprije dijagnoza isključenja.

Postojeće smjernice za kardiovaskularne bolesti temelje se gotovo isključivo na podacima iz sjedilačke populacije i ograničeno su primjenjive na ovu skupinu, koja ima drukčiju simptomatologiju, specifičnu prilagodbu miokarda te često otpor prema farmakoterapiji zbog straha od pada sportskog performansa. Visoki funkcionalni kapacitet može maskirati značajne kardiovaskularne abnormalnosti, što zahtijeva prilagođenu evaluaciju i individualizirano liječenje umjesto rutinskog pristupa. Stoga kardiovaskularna oboljenja u ovoj skupini zahtijevaju pomno i zajedničko odlučivanje jer se istodobno balansiraju zdravstveni rizik i sportski performans.

Dobar dio preporuka u ovom dokumentu temelji se na ekspertnom mišljenju te podacima iz observacijskih studija i registara, dok randomizirani podaci za ovu populaciju i dalje gotovo ne postoje. Dokument stoga predstavlja koristan okvir za razmišljanje o populaciji o kojoj još uvijek znamo premalo, a njegova je vrijednost upravo u tome što jasno pokazuje granice postojećih dokaza te otvara pitanja na koja suvremena sportska kardiologija još nema pouzdane odgovore.

Cjeloviti sadržaj pročitajte na:
https://www.jacc.org/doi/10.1016/j.jacc.2026.03.025